Naziv psihoterapijske prakse inspiriran je legendom iz sjevernih krajeva Hrvatske, koja kaže da je Argirus (ili Argiruš) bio kraljević koji se zaljubio u vilu prerušenu u labuda. No, kada je trebalo probdjeti cijelu noć kako bi se vila iz labudice pretvorila u ženu, kraljevića je savladala pospanost, labudica je odletjela, a on je, probudivši se, shvatio da je ostao bez one koju voli.
Drugim riječima, sreću treba budno sanjati jer može odletjeti iz ruke.
Što to točno znači u kontekstu geštalt psihoterapije?
Jedan od glavnih principa rada u geštalt psihoterapiji jest povećanje svjesnosti klijenta. Svjesnost nije nikakav apstraktan proces, već se odnosi na vrlo konkretan razvoj znanja (ne samo kognitivnog, već i
visceralnog!) o tome kako i zašto osjećamo, mislimo i radimo to što radimo.
Tako svjesnost možemo nazvati budnošću, a slabu svijest o sebi i svojoj okolini – uspavanošću.
Ulazak u odraslu dob označava vrijeme preuzimanja odgovornosti za sebe i svoj život, ali to ne znači (samo) da smo sposobni živjeti samostalno, već prije svega to da smo spremni pogledati u sebe, djelovati u skladu sa samima sobom, ali i uvjetima i ograničenjima okoline u kojoj se nalazimo.
Za osobe koje imaju teškoća na ovom planu možemo reći da „spavaju zimski san“ i da je psihoterapija dobar alat za razbuđivanje!

ANDREA GERČAR
Psihologinja, geštalt psihoterapeutkinja
Rođena sam 1986. godine. Nakon završene jezične gimnazije u Karlovcu, pohađam studij psihologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, kojega završavam 2010. godine.
Certificirana sam geštalt psihoterapeutkinja od 2018. godine (IGW centar Zagreb), te se dodatno usavršavam u području geštalt terapije pri talijanskom institutu IpsiG (Turin School of Psychopathology).
Od 2024. u edukaciji sam za supervizora pri IGW centru Zagreb.
Najveći dio radnog iskustva prije otvaranja svoje prakse stekla sam radeći u savjetovalištima nevladinih organizacija i u obrazovnom sustavu, pružajući psihološku podršku mladima, odraslima i obiteljima.
Geštalt psihoterapeuti vjeruju da svi ljudi imaju urođeni kapacitet za rast i razvoj; za zadovoljavanje svojih temeljnih psihičkih potreba, ostvarivanje kvalitetnih odnosa s drugima te općenito govoreći, življenje života koji je ispunjen i smislen.
Međutim, često tijekom odrastanja (ponekada i kasnije u životu), netko (bliske i važne osobe) ili nešto (stresni ili traumatski događaj koji nije izazvan ljudskom namjerom) prekine taj prirodni proces rasta i razvoja i osoba ostane zatočena u rigidnim, fiksiranim obrascima ponašanja i doživljavanja sebe i svijeta oko sebe.
Ti obrasci doživljavanja i ponašanja bili su nam korisni kada smo se morali suočavati s izvorima stresa i/ili traume, ali nam najčešće stvaraju probleme u kasnijem životu, kada želimo krenuti dalje i ostvariti nove, zadovoljavajuće odnose s drugima, ali i bolji odnos sa sobom.
Psihoedukativne crtice o ljudskom doživljavanju i ponašanju.