KAKO IZGLEDA RAD SA MNOM?
Geštalt psihoterapeuti vjeruju da svi ljudi imaju urođeni kapacitet za rast i razvoj; za zadovoljavanje svojih temeljnih psihičkih potreba, ostvarivanje kvalitetnih odnosa s drugima te općenito govoreći, življenje života koji je ispunjen i smislen.
Međutim, često tijekom odrastanja (ponekada i kasnije u životu), netko (bliske i važne osobe) ili nešto (stresni ili traumatski događaj koji nije izazvan ljudskom namjerom) prekine taj prirodni proces rasta i razvoja i osoba ostane zatočena u rigidnim, fiksiranim obrascima ponašanja i doživljavanja sebe i svijeta oko sebe.
Ti obrasci doživljavanja i ponašanja bili su nam korisni kada smo se morali suočavati s izvorima stresa i/ili traume, ali nam najčešće stvaraju probleme u kasnijem životu, kada želimo krenuti dalje i ostvariti nove, zadovoljavajuće odnose s drugima, ali i bolji odnos sa sobom.
U razumijevanju našeg psihičkog svijeta može nam pomoći analogija s ruskim babuškama. Iako se s prolaskom vremena i izvana i iznutra mijenjamo – unutar nas prisutni su i dalje i svi oni raniji dijelovi nas – dijete od 5 godina, dijete od 8 godina, adolescent od 13 godina… Svi smo imali priliku doći u kontakt s našim dječjim dijelovima – to su one situacije kada intenzivno emocionalno reagiramo na situaciju koja (gledajući sa strane) sama po sebi nije uopće intenzivna – ono što se dogodilo jest da nas je nešto u tom događaju „sada i ovdje“ podsjetilo na događaj iz prošlosti „tamo i tada“ – a emocije koje se javljaju naša su prilika da ovaj put problem razriješimo na drugačiji način.
Psihijatar i razvojni psiholog Daniel N. Stern u svojoj knjizi „Interpersonalni svijet djeteta“ opisuje ovaj model terminom slojeviti self.
Psihoterapijski rad sastoji se u tome da se povežemo i naučimo komunicirati sa svim dijelovima naše „babuške“!
Osobno prakticiram podvrstu geštalt psihoterapije koja se još naziva „relacijskim geštaltom“. To znači da vjerujem kako je odnos kojega gradim s klijentom iznimno važan te da bez osjećaja povjerenja napredak nije moguć, da je prisustvo mene kao „žive osobe“, a ne samo stručnjaka koji ima određena znanja i vještine – također iznimno važno – i da je psihoterapija dvosmjerni proces u kojem i ja sama rastem i razvijam se zajedno s klijentima.
Zbog toga ću vas često pitati o tome kako vi vidite razvoj našeg odnosa, što vam treba da razvijete/vratite povjerenje, primjećujete li neke sličnosti između naših susreta i onoga što vam se događa „u vanjskom svijetu“, pitat ću vas kako se osjećate kada me čujete da izgovaram neku rečenicu ili vam dajem feedback, a najviše od svega, poticat ću vas da ono što obično ne izgovarate naglas u vašim svakodnevnim interakcijama (što li ona sad misli? osuđuje li me? što li je značio taj pogled? uopće me nije shvatila!) podijelite na terapiji jer se time ubrzava stvaranje povjerenja, ali i vrlo vrijedne prilike za učenje i istraživanje, kako našeg odnosa, tako i određenih obrazaca mišljenja, osjećanja i reakcija koji vas potencijalno sprečavaju u ostvarenju vaših ciljeva.
Psihoterapija treba biti mjesto sigurnosti, mjesto na kojem nema osuđivanja za iskustva i pogreške iz prošlosti, mjesto gdje možete biti potpuno svoji, ali i mjesto gdje učite kako se susresti i živjeti s (različitim) drugima!